2007.
Chad Monroe's POV
Zazvonila je budilica. Ugasio sam ju i nastavio buljiti u strop. Nisam spavao cijelu noć. Jednostavno nisam mogao zaspati unatoč tome što sam se trudio zaklopiti oči. Naravno, nisam mogao zaspati zbog jednog razloga: zbog svog odlaska.
Petnaest sam godina živio kod bake sa roditeljima sve dok tata nije dobio bolji i novi posao na Aljasci. Naravno da nisam bio oduševljen zbog toga. Pokušao sam ga čak nagovoriti da Ashley i ja ostanemo kod bake, ali tata i mama nisu popuštali. Bio sam bijesan na njih. Morao sam ostaviti sve što sam ondje imao, a to jednostavno nisam mogao podnijeti.
Roditelji su mislili samo na sebe. Smatrao sam da su mogli ostati ovdje, u mojem rodnom gradu, jer su oboje imali dobar posao, te kuću u kojoj sam živio sa bakom koju sam obožavao, ali oni su željeli još novca.
Novac mi nije bio bitan. Sada sam ga i mrzio jer smo se zbog njega morali preseliti.
Vrata su se otvorila, pa sam pogledao u njih. Unutra je zakoračila Ashley, moga tri godine mlađa sestra. Imala je tamno zelene oči, punašnije usne, te valovitu dugu smeđu kosu.
„Mama je rekla da je vrijeme da se digneš!“ –uzvratila je.
Klimnuo sam glavom.
„Odmah!“ –viknula je.
„Odjebi!“ –viknuo sam na nju.
Raširila je usta.
„Mama, Chad je...“ –zalupila je vratima, te potrčala niz stepenice.
Znao sam da će me mama malo kasnije izgrditi zbog toga što sam psovao, ali sestra mi je ponekad išla užasno na živce. Znao sam i da se trebam se trebao što prije dignuti kako ovoga puta ne bi mama došla po mene. S mamom nisam imao namjeru razgovarati kao niti s tatom koji se uskoro trebao vratiti iz grada. Ujutro, oko pet, sam ga vidio kako izlazi iz kuće. Pretpostavljam sam da je otišao kupiti potrebne namirnice za put unatoč tome što je mama skoro sve kupila.
Skinuo sam pidžamu i spremio ju u putnu torbu, te obukao široku crnu majicu kratkih rukava, te hlače. Bilo je ljeto, užasno toplo, pa sam se pokušavao rashladiti kako god sam znao.
Ponovno je netko pokucao na vrata. Zaklopio sam oči i duboko uzdahnuo, a kad sam ih ponovno otvorio pogledao sam u kuću preko puta svoje. Srce mi je ubrzano zakucalo.
„Chad, dušo...“ –nježno me prozvala majka.
Okrenuo sam se i zakolutao očima. Moja majka, Monica Monroe, bila je jako lijepa. Imala je kratku crnu kosu do grla, prekrasne zelene oči, poput mojih, te nježno rumeno lice. Imala je punašnije usne. Imala je trideset pet godina, a izgledala puno mlađa. Moji prijatelji su često znali hvaliti moju mamu preda mnom zbog čega bih se potukao s njima. Nikada nisam volio da pričaju o njoj i pogotovo o onome što su željeli raditi s njom preda mnom. Pa nikome ne bi bilo drago slušati kako ti prijatelji govore da bi željeli u krevet s tvojom majkom!
„Reci...“ –uzvratio sam.
„Doručak je spreman.“ –rekla je.
„Nisam gladan.“
„Trebao bi jesti!“
„Nisam gladan mama!“
„Sigurno?“
„Da. Moram obaviti nešto!“
„Dobro, dušo!“
Izašla je iz sobe i zatvorila vrata. Pogledao sam još jednom u kuću preko puta svoje. Bilo me strah otići ondje. Bilo me strah oprostiti se od nje jer nisam to želio. Nisam ju želio ostaviti.
Uzdahnuo sam i izašao iz sobe. Spustio sam se niz stepenice, te otvorio vrata kuće. Već je sjedila na stepeništu unatoč tome što je bilo tek šest i pol. Rekla je da će biti ondje, obećala je da će se oprostiti od mene i to je i učinila. Uvijek je održavala svoja obećanja, a i budila se prije mene pogotovo po ljeti. Voljela je uživati kao svaki tinejdžer i već u ono doba dana bi me znala probuditi kako bismo zajedno otišli do plaže prošetati njenog psa.
Skupio sam hrabrost i požurio k njoj iako to nisam želio. To je značilo da ju više neću vidjeti. To je značilo da joj moram reći... zbogom. Nisam to želio učiniti. Nisam želio reći zbogom svome anđelu, svojoj ljepotici. Bila je prekrasna. Phoebe je bila najljepša djevojka koju sam ikada vidio. Njena je smeđa kosa vijorila na laganom ljetnom vjetru uz pomoć kojeg nije bilo toliko toplo. Promatrala me svojim zelenkasto – smeđim očima koje su se sjajile. Plakala je. Nisam volio kad je plakala. Nisam volio kad je bila tužna.
Phoebe Davis's POV
Dignula sam se sa stepenica pokušavajući se ne rasplakati. Bilo je uzalud. Plakala sam cijelu noć. Nisam se uopće naspavala. Nisam željela zaspati jer bi ono jutro puno prije došlo, pa sam ga zato provela na terasi, gledajući u zvjezdano nebo i predivan puni Mjesec.
Ali jutro je svanulo. Moralo je... nažalost.
Chad je stajao nedaleko od mene. Promatrao me svojim zelenim očima. Bile su tužne. Bio je tužan; poput mene. Srce mi je ubrzano kucalo jer nisam znala što bih trebala učiniti u onom trenutku. Gubila sam ga, a nisam to željela. Užasno me boljelo što se njegova obitelj morala preseliti. Petnaest godina sam ga poznavala. Petnaest godina sam ga imala za prijateljala, a sada je odlazio.
Nisam to mogla podnijeti!
Bila sam bijesna i tužna istovremeno što njegovi roditelji nisu popustili njegovim nagovaranjima. Oboje smo jako željeli da on ostane ondje, da možemo biti zajedno zauvijek, ali onog sam jutra shvatila da život nije bajka koju mi je majka čitala otkad sam bila mala. Život je bilo jedno veliko sranje.
„Phoebs...“ –prošaptao je moje ime.
Zajecala sam, spustila se niz stepenice i snažno ga zagrlila. Nisam se više mogla suzdržati. Zagrlio je i on mene. Potapšao me po leđima, te podignuo sa poda, a onda ponovno spustio.
„U redu je, Phoebe!“ –uzdahnuo je. „Nemoj plakati!“
„Chad...“ –zajecala sam. „Nemoj otići, molim te! Nemoj!“
„Žao mi je, Phoebs. Znaš i sama da ne želim, znaš i sama da te ne mogu pustiti, ali moram!“
Odmahnula sam glavom. odbijala sam povjerovati da je ono bila istina, da sam ga gubila, da je... odlazio. Nisam to željela prihvatiti. Ne nakon onoga što se dogodilo među nama. Ne nakon toga što sam ga zavoljela više nego samu sebe.
„Je li ovo zbogom?“ –upitala sam ga tiho.
„Ne znam, ljubavi.“ –uzdahnuo je.
Uzdahnula sam i ja. Nisam ga željela ispustiti iz zagrljaja, a niti on mene nije. Poželjela sam da onaj trenutak potraje vječno, da nikad ne dođe trenutak kad će on otići, pa sam odlučila šutjeti.
Nisam znala koliko dugo smo stajali ondje. Bili smo zagrljeni dok je vjetar njihao polako grane stabla ispod kojeg smo se nalazili, dok je njihao moju smeđu kosu. Nisam željela pokvariti onaj prekrasan trenutak jer nisam znala kad će ga sljedeći put biti. Htjela sam se dobro sjećati njegovog zagrljaja, njegovoj nježno glasa i tišine koja nas je okružila.
„Chad!“ –uzviknuo je njegov otac.
Okrenuo se.
„Dolazim!“ –uzviknuo je.
Odmaknula sam se od njega i okrenula mu leđa. Nisam željela da me vidi onakvu. Puno me puta vidio uplakanu kad bismo se posvađali, ali sada sam bila slomljena. Nisam željela da vidi koliko patim zbog toga što odlazi.
Prislonio mi je ruke na ramenu. Zadrhtala sam od njegovog dodira i ostala bez zraka na nekoliko sekundi. Nježno me okrenuo prema sebi. Malo mi se nasmiješio kako bi me smirio, ali niti to nije pomagalo. Prislonio mi je ruku na obraz, te obrisao suze koje su klizile niz lice. Spustila sam pogled. Doista nisam željela gledati kako odlazi.
Prislonio mi je prste na bradu i nježno ju podignuo. Moje su se oči susrele s njegovim. Šutjela sam jer nisam znala što bih mogla reći. Prišao mi je i utisnuo poljubac na moje usne. Njegov poljubac.. njegov nježni poljubac bio je toliko savršen, toliko nježan, toliko tužan, toliko osjećajan, toliko... prekrasan.
Obgrlila sam ga rukama oko vrata, stisnula se uz njegovo tijelo i poljubila ga. Znala sam da će ono vjerojatno biti posljednji put kad ću osjetiti njegove usne na svojima i namjeravala sam uživati. Namjeravala sam imati dobro zapečaćen dodir njegovih usana na sebi kako bih ih se mogla sjećati u usamljenim noćima, kad ga ne bude bilo kraj mene.
„CHAD!!!“ –ponovno se čuo glas njegovog oca.
Chad se odvojio od mojih usana, frknuo je i ljutito se okrenuo prema ocu.
„DOLAZIM, JEBOTE!!!“ –viknuo je.
Pogledala sam ga podignuvši obrvu. Chad je rijetko prostaćio. Zapravo, nikad ga prije nisam čula kako prostači. Znala sam da je uzrujan i ljut, a i ja sam bila.
Okrenuo se prema meni, pomaknuo mi šiške s očio, te pomilovao obraze.
„Volim te!“ –rekao je.
Zadrhtala sam. Srce mi je ubrzano kucalo.
„Volim i ja tebe.“ –prozborila sam tiho.
„Hoćeš li me čekati?“ –upitao me.
„Molim?“ –pogledala sam ga zbunjeno.
„CHAD!“ –njegovi su se roditelji počeli derati.
Chad je zaklopio oči. Podignuo je ruku i pokazao im srednji prst.
„Vratit ću se za tri godine. Bit ću punoljetan i moći ću raditi od svog života što god želim!“ –rekao je. „Obećanjem ti da ću se vratiti! Hoćeš li me čekati?!“
„Naravno da hoću!“ –uzvratila sam i razvukla osmijeh od uha do uha.
„Nedostajat ćeš mi, Phoebs!“
„I ti meni, Chad!“
Nasmiješio mi se, te utisnuo poljubac na moje čelo, a zatim na usne. Pogledao me još jednom, a zatim se okrenuo i požurio prema automobilu svojih roditelja. Okrenuo se i mahnuo mi, te sjeo na stražnje sjedalo.
Potrubili su mi, a ja sam mahnula gledajući za njima.
„Obećao je!“ –rekla sam si.
Title credit ~ L'aurora By: Eros Ramazzotti
Ovo je trebalo biti nakon Rose... Mislim, svejedno će ta priča biti njena razmjena, ali trebala je biti objavljenja za 3 tjedna. No, uglavnom, Rose ima još 4 nastavka, tako da je slijedeći tjedan gotova.
Novi post ovdje možete očekivati već slijedeći tjedan (u ponedjeljak vjerojatno!)
:*
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Phoebe Davis
I just want to start again,
And maybe you could show me how to try
Chad Monroe
The bed I'm lying in is getting colder
Wish I never would've said it's over
Laurie Phills
Without you, I live it up a little more everyday
Without you, I’m seein myself so differently
Simon Kama
I'm loving what you wanna wear
I wonder what's up under there
Allison McBones
Because these things will change
Can you feel it now?
Stevie Geronimo
It's not like you didn't know that
I said I love you and I swear I still do
Ashley Monroe
'cause when you're fifteen and somebody tells you they love you
You're gonna believe them
Ron Williams
I wanna be different
I wanna be not the same they are
Sandra Erikson
'Cause nobody wants to do it on their own
And everyone wants to know they're not alone
